Momenat kada sam stupila brod za mene je bio kao da sam zakoracila na drugu planetu. I to je najtacniji opis. Ljudi su bili ljubazni, svuda oko mene nasmijana lica. Superljubazna djevojka je odradila papirologiju, dala mi moju ID karticu, kljuc od kabine, odvela me da preuzmem prtljag i pokazala mi put do kabine. Dali su nam pola sata da se osvjezimo, a onda su nas odveli da zaduzimo uniforme. Sve uz osmjeh i ljubazne rijeci.

Od kancelarije do kancelarije, gdje god smo se pojavili docekivala su nas nasmijana lica, koja su izgledala kao da se zaista raduju sto nas vide.

Na radnom mjestu ista stvar, kolege te pozdravljaju osmjehom. Gdje god krenes – osmjeh.

Osmjeh za osmjehom, lako zaboravis da ljubaznost nije najcesca ljudska osobina.

Onaj koji ti se jutros nasmijao u prolazu, pozelio ti dobro jutro i uspjesan radni dan, na kraju dana prolazi pored tebe sa umornom grimasom na licu, ne primjecujuci tvoj razdragani osmjeh. Od ljubaznog kolege pretvara se u kompletnog stranca, sto i jeste, samo se to da lako zaboraviti kada se svakodnevno utapas u moru raznih osmjeha.

I to je najveca opasnost na brodu. Ljudi nisu ljubazni, samo se pretvaraju da jesu. Niko ti nije prijatelj, okruzen si sa skoro hiljadu ljudi koji su clanovi posade, a medju njima  si najusamljenije bice na planeti.

Osmjeh je dio ponude kompanije, za mnoge to je grimasa koja se vjezba na treninzima. Vjezba se ponavlja sve dok ne naucis da se mehanicki nasmijes kad vidis da ti neko ide u susret.

Sto se mene tice, moj osmjeh je neraskidivi dio mene, a ne maska koju stavljam po potrebi.

Znate onu poznatu recenicu Duska Radovica kojom se obraca roditeljima: „TUCITE VASU DECU CIM PRIMETITE DA POCINJU DA LICE NA VAS“? U mom slucaju, ja sam posmatrala svoje roditelje i cekala prve znakove da pocinjem da licim na njih. Cim sam ih prepoznala, ucinila sam sve da se istorija ne ponovi i da ne zavrsim kao moji roditelji.

Necu sad puno daviti o njima i mom zivotu sa njima, ono sto je bitno je da su oni prozivjeli zivot vodjeni inercijom, bez ikakvih planova i zelja. Zivjeli su od danas do sutra, obezbjedjujuci ono najosnovnije, i nikada nisu pozeljeli da izadju iz tog okvira.  Socijalne prilike su bile takve, necu ulaziti dublje u tu temu.

Moj otac je volio da svrlja sa strane, odlazio i vracao se nekoliko puta, a majka je sve to trpjela cutke, gubeci lagano volju da bilo sta promijeni.

Negdje oko njihove 40-45-te godine, kad sam otprilike dostigla svoju pubertetsku zrelost, pocela sam da primjecujem kakav zivot vode. Tada sam im rekla: “ Mogli biste vec sada kupiti dva kovcega, leci u njih i cekati smrt da dodje po vas“, i u toj recenici je sadrzan sav besmisao njihovog zivota.

Ja sam prije 6 godina konacno dobila posao koji volim, radeci za firmu koja je kvalitetna i cije sam osoblje cijenila od ranije saradjujuci  sa njima. Od tada, izuzimajuci prvu godinu koja mi je bila zanimljiva jer sam pohadjala razne seminare i usvajala prakticna znanja koja su mi nedostajala, dani su poceli da lice jedan na drugi. Posao – kuca – kuvanje – pranje… i tako svaki dan, jedan za drugim…. Dobar posao i dobra plata su mi u pocetku bili dovoljna satisfakcija i rado sam ih trampila za dosadnu svakodnevicu.

Ali… Pogadjate, to jednostavno nisam ja. Pretvorila sam se u moju majku, obezbjedjujuci porodici ono najosnovnije, pri tom zaboravljajuci na sebe i svoje potrebe. I taj crv je poceo da vrti, u pocetku lagano da grebe s vremena na vrijeme, a kasnije da grize i cupa sve jace i sve cesce.

Nastupio je period depresije gdje sam za svoje jade krivila iskljucivo svog muza, on je bio idealna zrtva za istresanje. Izgubila sam moc racionalnog razmisljanja, nase svadje su postajale sve cesce i bilo je vrijeme da ucinim nesto, da se trgnem i spasim sebe i svoju porodicu.

Razna pitanja su pocela da mi se motaju po glavi:

-Ko sam ja?

-Jesam li dostigla svoj vrhunac ili mogu bolje i vise?

-Koji je moj cilj?

-Sta zelim od zivota?

-Jesam li u braku zbog ljubavi ili iz navike?

-Da li je ovo posao koji zelim raditi do kraja zivota?

Morala sam otici, udaljiti se od svega i sagledati svoj zivot iz drugog ugla, razbistriti glavu, i bar pokusati naci odgovore na ova pitanja ( ili na neka od njih ).

Da sam se odvojila od muza ne bih postigla nista, samo bih dobila gomilu nezgodnih pitanja radoznale rodbine i prijatelja. Nisam zeljela da djecu izlazem tom stresu, jer nisam bila sigurna da nije u pitanju lazna uzbuna, da preuvelicavam stvari iz  nekog (meni nepoznatog ) razloga. Period moje smanjene uracunljivosti ( istina je,  nisam licila na sebe – inace sam veoma racionalna, uravnotezena osoba ) je trajao nekih godinu dana, kada sam mozgala i pokusavala naci odgovore, a jedino sto sam dobila bila su nova pitanja. Za svo to vrijeme, moj muz je strpljivo cekao da me „prodju bubice“i da opet budem ona stara.

Nakon intezivnog razmisljanja, jedino rjesenje koje je imalo smisla je bio odlazak na brod. Time bih se razdvojila od muza, nikome ne bi bilo nista sumnjivo, pa ni djeca ne bi bila izlozena stresu. Odgovor na svako pitanje bio bi – „Otisla je da radi“, cime bi se zacepila svacija usta. Odlaskom na brod dobila bih preko potrebnu izolaciju od svijeta koji poznajem i na koji sam navikla, i dobila bi priliku da taj isti svijet sagledam iz novog ugla, kao tudjim ocima, i da pokusam da pronadjem kvar u svom zivotu i otklonim isti, a bez uticaja prijatelja i porodice. Sama zelim da dodjem do odgovora, jer u pitanju je moj zivot i moja buducnost.

Tako sam  uradila, i evo me sada ovdje, zajedno sa vama pokusavam da sumiram sve, i vidjecemo zajedno koji ce biti krajnji rezultat.

Dolazak na brod je bila velika odluka za mene.  Volim izazove, pa sam i ovaj prihvatila sa ogromnom dozom entuzijazma i krenula u nepoznato naoruzana strpljenjem i osmjehom. Put je trajao dva dana, let Dubrovnik – Zagreb – Cirih – Majami, noc sam provela u hotelu u Majamiju, a zatim let Majami – Atlanta – Charleston i negdje malo iza podne sam se obrela u luci u Charlestonu, ispred broda koji ce mi biti dom narednih sest mjeseci.

Pokusacu da docaram zivot na brodu, tesko da cu uspjeti,  jer to se mora dozivjeti.  To je sasvim drugi svijet, razlicit od onoga na koji smo navikli, ovdje vladaju neka druga pravila i zakoni.  Sto si vise tu sve vise gubis dodir sa stvarnim svijetom, onim koji si ostavio kod kuce. Kad si nov na brodu i posmatras ljude koji su tu duze od tebe,  mozes se zakleti da nisu sasvim cisti u glavi, a onda shvatis da ces i ti vjerovatno vremenom postati takav i da ce neko nov  to isto misliti za tebe.

Najveci paradoks ovdje: okruzena sam sa skoro hiljadu clanova posade, a nikad se u zivotu nisam osjecala toliko usamljena.

Uzeljela sam se pisanja. Vecina vas me poznaje sa starog bloga, i drago mi je da ste mi podarili jednu ulicu u Blogogradu, da je obojim mojim bojama.

Takodje, vecina vas zna da je moj zadnji post na starom blogu bio na neki nacin oprostaj, jer mi se u tom trenutku zivot promijenio i nastupili su neki novi momenti.

Trenutno se nalazim na brodu, kruzeru kompanije Carnival, gdje radim i gdje sam provela prethodna dva mjeseca svog zivota.

Unaprijed se izvinjavam sto necu imati dovoljno vremena da ga posvetim novom blogu, trudicu se da budem prisutna sto vise mozem.

Vi citajte, komentarisite, kritikujte…Bice mi drago da prolazite mojom ulicom i da se zadrzavate pred „izlozima“ koje cu strpljivo i sa puno ljubavi aranzirati za vas!

Dobro nam došli na Ulicama Blogograda. Ovo je prvi automatski članak. Obrišite ga, ili izmenite i počnite sa stvaranjem!

| Blogograd tim |